UVOD
SVETI JOSIP
Vrlo škrti podaci koje nam evanđelje pruža o svetom Josipu ne dopuštaju da iz njih sastavim njegov potanji životopis. » Zar da odustanem tako lako ? Zar sveti Josip , moj zaštitnik ne zaslužuje da u nekoj literaturi potražim nešto opširnije o njegovu životu ?» , zapitala sam se.
Naravno da čovjek koji je živio u zajednici s Marijom i Isusom , čovjek koji je posjedovao izvanrednu dušu i svoj život posvetio Bogu i Crkvi te pomaganju Isusu zaslužuje da mu posvetim svoju pažnju. Bila bi zaista šteta ne posvetiti pažnju na toga sasma osebujna čovjeka.
Izvrsna prilika ukazala mi se kada mi je profesor dozvolio da napišem referat o životu čovjeka velikog srca i duše. Iako sam i prije imala jaku želju saznati nešto više, uvijek mi je nešto bilo važnije. Nisam nalazila slobodnog vremena, pa je s vremenom ta moja želja polako hlapila. Ali eto, sada mi je i iskrsnula prilika.Pokušati ću što više saznati kako bih bolje upoznala svog zaštitnika a ujedno tako i druge upoznala sa životom Josipa koji nije bio nimalo lagan. Mnogo puta je bio u velikim iskušenjima, ali je uspio prepoznati pravu put. Bio je izvrstan roditelj i suprug. Marljivim radom kao stolar uzdržavao je svoju obitelj.U poslu mu je pomagao i Isus.Bio je prvi Učiteljev učenik.
Ovo su samo neke od Josipovih vrlina kojih ima jako puno. Nadam se da ćemo u njemu naći uzor.On je slika čovjeka kakav bi doista trebao biti.
Izbor životnoga partnera ili partnerice je nježan i vrlo važan čin.On utječe na sudbinu mnogih ljudskih života. Da bi ljudski izbor mogao odgovarati Božjem izboru, Josip nadahnjuje zaručnike da prije svega upoznaju duševne osobine partnera, a ne samo tjelesne čari.On ih potiče da traže ono što je on tražio i našao u Djevici Mariji: savršenstvo koje vodi i približuje Bogu.
Josip će zbog toga zauvijek ostati uzor svima nama, naročito budućim supružnicima. U zarukama je dospio do vrhunca ljubavi pa sve druge zaručnike vodi u tom smjeru.
Nadam se da ću nizom razmatranja o raznim poznatim događajima u Josipovu životu i uz višestruke uvide u njegovu dušu barem djelomično osvijetliti ulogu koju je Josip odigrao na svijetu i još uvijek mora imati u ostvarivanju našeg spasenja. Odatle će se vidjeti što sve njegovo savršenstvo znači za naš kršćanski život i koliku pomoć od njega smijemo očekivati.
Svrha ovog referata je da pogledamo što je sveti Josip sam u sebi i što znači nama. Svrha skromna, kakva je bila i svečeva osoba.
RAZRADA
POKROVITELJ CRKVE
8. prosinca 1870. je sveti Josip svečano proglašen pokroviteljem cijele Crkve.
Za to je pokroviteljstvo govorilo više vidova uloge koju je on igrao u svojem zemaljskom životu. Bitni su, naime, Josipovi naslovi: Marijin suprug, Isusov otac i glavar svete obitelji.
Kao glava svete obitelji Josip ima također pravo da sudjeluje i u upravljanju ogromnom obitelji koju čini Crkva. Radi se, dakako, o mnogo većoj obitelji, ali koja mora nasljedovati nazaretsku, živeći od povezanosti s Kristom. Po dostojanstvu mnogo niži od Marije i Isusa, ipak je baš Josip bio zadužen da vodi onaj dom. Drugo mjesto koje zauzima u odnosu prema Spasitelju i Djevici, ni sada ga ne priječe da nastavlja svoju pokroviteljsku ulogu prema Crkvi, kojoj pomaže da ide pravo prema cilju.Svojstva koja su mu bila darovana da je bio u stanju voditi svetu obitelj upotrebljava on i u sadašnjoj svojoj zadaći. Josip tu može posebno uložiti svoju mudrost i svoju očinsku dobrotu.
Znamo da je on u Nazaretu, pa i u očima djeteta Isusa, bio namjesnik nebeskog Oca. To predpostavlja da je Otac bio Josipovu dušu oblikovao još više na svoju sliku i da je taj utisnuti lik s njega na neki način odsijevao. Isus je bio sretan kad je u Josipovu očinskom licu mogao gledati taj Očev odraz.
Prilike u kojima je Josip bio proglašen pokroviteljem Crkve bile su teške i presudne. Bilo je to u času kada je papa bio lišen pokrajine koje su kroz stoljeća tvorile papinsku državu.
Kad Duh Sveti nadahnjuje glavara Crkve, kao u slučaju ovog proglašenja za pokrovitelja, onda njegove namjere sežu dalje od papinih misli u tom času. A Josip se zaista čini tako prikladnim pokroviteljem kršćanskog jedinstva! On je vodio svetu obitelj u duhu potpune sloge pa sigurno želi da taj isti duh vlada i u Crkvi.. Ta je činjenica i nadahnula papu Ivana XXIII. Kad je odlučio da II. vatikanski sabor stavi pod okrilje svetog Josipa.
Prema tome, suvremena Crkva može s potpunim pravom očekivati posebnu Josipovu pomoć u svojim nastojanjima oko sjedinjenja svih kršćana. Josip će, nadajmo se, poticati duhove da budu sve pomirljiviji i da se srca jedna drugima jače otvore u zajedništvu iste vjere i ljubavi.On će kršćanima pomoći da zaboravljaju prošle pogreške i neshvaćanja te da ubuduće ne teže ni za čim koliko za jednodušnim prianjanjem uz Krista koji svoje bivanje nastavlja u svojem tajanstvenom tijelu.
ČISTO SRCE
U Josipovoj čistoči krije se velika tajna milosti. Budući je djevičanski suprug Marijin primio izvanrednu milost, koja ga je učinila sposobnim da bude posvema čist srcem i svim svojim vladanjem. Josip nije nikada povrijedio tako čiste osjećaje Djevice ni najmanjom neobzirnošću. Ponašao se prema njoj kao prema osobi koja je Bogu sasma posvećena.
Josip i Marija su opet našli onu iskonsku čistoću pogleda kojim su se promatrali muž i žena. Nisu im smetale neuredne želje tijela koje su se bunile protiv duha. U njihovu je životu tijelo opet poprimilo svoju pravu ulogu i služilo da se skroza nj može održavati ljepota duše.
Josip se divio ljepoti Marijina djevičanstva i glavna mu je briga bila da tu ljepotu poštuje.Od prvog je susreta s Marijom shvatio: ako hoće živjeti u njezinu društvu, mora ustrajati u djevičanskoj čistoći i to ga je spoznanje oduševljavalo. Kad mu je anđeo naručio da uzme Mariju k sebi kao ženu, bilo mu je još očitije da njihova veza odgovara Božjoj volji.
I zaista se Josip nije prevario u onome što je očekivao od njihova vjenčanja. Naprotiv, stvarnost mu jenadilazila nadu. Djevičanska ljubav lakše čuva svoj prvotni žar. Ne poznaje osvrnuča i ne prepušta se traženju manje plemenitih zadovoljstava. Tijelo može biti uzrokom prijevare i obmane. Kad je Josip ostao iznad tih podzemnih požuda, koje mogu ometati ili čak ugušiti pravu ljubav, znao je sačuvati i umnožavati sreću sve čvršće veze njihovih duša.
Josipovo očinstvo pokazuje da svaka žrtva srca prima od Boga očinstvo višega reda i da oni koji znaju sebi nametnuti i tako veliko odricanje nefaljeno dobivaju mnogo veće plodove.Ujedno nam svjedoči: što je neko srce čišće, to je i sposobnije za prisnu očinsku ljubav, sličniju ljubavi nebeskog Oca.
MUDAR DUH
Jednostavnost Josipove duše nije značila da onnije dio sposoban osjetiti složena pitanja i poteškoće s kojima se u životu suočio. Znao im je otvoreno pristupiti i razborito ih rješavati. Jednostavan pogled kojim je promatrao sve oko sebe bio je jedan od znakova njegove mudrosti.
Josip je morao paziti na sve, pa i na najmanje potrebe Marije i Isusa te svoju malu zajednicu tako voditi da svoj život ispreslete s njihovim i da im svima bude što bolje.
Još više, trebao je pripremiti onoga koji će se u svijetu objaviti kao najmudriji Učitelj. Duh Sveti, koji će u Kristovu pripovjedanju otkriti svoju prisutnost i svoje djelovanje, najprije je odgojio Josipovu dušu zajedno s Marijinom i ulio u njih mudrost koja je Isusu pomogla u pripravi na naviještanje što će ga saopčiti čovječanstvu.
Iako je Josip učio dijete kako će pozorno opažati sve oko sebe i na nj utjecati svojim uravnoteženim sudovima, brzo je upoznao koliko ga je nadvisila mudrost koja se u dječaku sve više pojavljivala. Evanđeoski nam izvještaj daje naslutiti divljenje Marije i Josipa nad razvojem te mudrosti.
Skromnost i skrivena Josipova mudrost uvelike se iskazala kad se znao prilagoditi neizmjernom otajstvu kojemu je bio svjedokom. Njegova je mudrost, sva nadahnuta od Boga, bila u stanju prihvatiti sve sto je u božanskom planu spasenja bilo začudo i ujedno vrijedno divljenja.
ČOVJEK ŠUTNJE
Kad evanđelje toliko šuti o Josipu i o njemu nam pripovjeda samo ono što je najvažnije u vezi s Isusovim rođenjem i djetinjstvom, time se slaže s glavnim potezom njegove ličnosti: Josip je bio čovjek šutnje.
Značajna je činjenica da ne znamo ni jedne jedine riječi koju je on izgovorio. Od Marije imamo nekoliko kratkih izreka, punih značenja. Evanđelje nam ne kaže da je Josip ikada otvorio usta, a sve što nam govori upućuje nas da mislimo kako se on redovito šutći povlačio u se i kao a je nestajao.
U šutnji je podnosio muku koju mu je prouzrokovalo opažanje da Marija čeka sina. Nije bio od onih koji traže da se odmah riješi svojih muka, pripovjedajući ih drugima.
Šutnjom, punom vjere i poučljivosti, primio je objavu o Isusovu čudesnom začeću i poziv da se ponaša kao otac tog djeteta. Ništa nije odgovorio anđelu kada mu je donio tu neobičnu poruku. Ili , bolje, njegov se odgovor sastojao u tome da je odmah izvršio ono što je Božji glasnik od njega tražio.
Josip, čovjek šutnje, živa je pouka i primjer za naše doba i za naš svijet. Bez sumnje je šutnja vrednota za svako vrijeme. No našeje doba obilježeno silnom bukom i bujicom riječi, osobito zbog nasretka tehničkog obavještavanja.
Svijet bi se dakle trebao na Josipovu primjeru uvjeriti kako je šutnja znak i izvor životne snage i duhovnih vrednota. Taj je čovjek tako malo govorio da bi mogao bistrije misliti; gledao je i zapažao slobodnijim duhom.
Šutlja je očitovanje onoga što je u našem biću neizrecivo i ne može se pretoriti u riječi. Josip može ljude naučiti da šute kako bi znali više ljubiti.
SIROMAH
Zanat kojim se bavio seoski tesar daje nam naslutiti da Josip sigurno nije bio bogat. Evanđelje nam određenije označuje njegovo siromaštvo kad nam pripovjeda da je u hramu prikazao dvije grlice ili dva golubića, dok su bogati prinosili janje.
Više nego siromaštvom svoga zvanja Josip je živio siromašnim duhom.
Shvatio je nadnaravni smisao svog siromaštva. Siromaštvo ga je oslobađalo požude koja mnoge ljude šalje upotjeru za novcem i svakom mogućom udobnošću.
Josip se dokopao nebeskog kraljevstva na sasma osebujan način. To se kraljevstvo sastoji u Božjoj baštini. Bog mu je izručio najdraže što je imao , vlastitog Sina. Primit će Božju baštinu, to je plaća za siromaštvo. Ta plaća, koja bi se inače mogla smatrati samo slikom ili znakom, u Josipovom je životu postala prava stvarnost.
Siromaško veselje što ga je Josip osjećao kad nije bio navezan na zemlju, još mu se više učvrstilo srećom kada je svojim ljudskim rukama smio grliti dijete koje je pravi Bog.
JOSIPOVA SMRT
Evanđelje nam ne spominje Josipovu smrt, kao što nam ništa ne kaže ni o smrti Marije. Dakle ne znamo ni dana ni okolnosti njegove smrti.
Ipak možemoiz raznih evanđeoskih izreka zaključiti da je Josip umro prije nego je Isus nastupio svoj javni život.
Josipa nije blo ni u zajednici koja je u dvorani posljednje večere čekele dolazak Duha Svetoga.
Mi kršćani s pravom zazivamo Josipa za milost da nam smrt bude slična njegovoj, a osobito da nas tada okruže Djevica i Krist. No da zaista tako bude, Josip nas upućuje da svoj život provodimo u sdračnoj vezi sa Spasiteljem i s njegovom majkom. Oni koji poput Josipa žive sjedinjeni s Isusom i s Marijom, u tom društvu također i umiru.
ZAKLJUČAK
Jako me se dojmio život svetog Josipa. Mnogo novih podataka sam saznala o njemu. Zadivila sam se njegovim postupcima.
Josip se brinuo o svojoj obitelji, podržavao Mariju i Isusa na njihovom životnom putu. Uživao je gledajući i sudjelujući u odrastanju Isusa koji mu je pomagao u obavljanju tesarskih poslova.
Bio je izniman čovjek, jedinstven u svakom pogledu. Sve prepreke koje mu je život nametnuo prihvaćao je bez prigovora.
Imao je tu čast da bude otac i odgajatelj zajedno sa Marijom Isusu.
Josip je vrlo brižan i pažljiv prema Mariji.Nosio je teret siromašstva na svojim leđima.
Bio je čovjek šutnje i mudra duha koji mu je podario Duh Sveti.Vjerno je izvršavao svaku zapovjed koju mu je anđeo zadao.
Imao je čisto srce i jednostavnu dušu.Nije se isticao previše i nema nekih značajnijih podataka o njemu.
Josip je bio pravednik i čovjek nade.
O njegovoj smrti se ne zna gotovo ništa, ali se predpostavlja da je umro prije Isusovog javnog nastupanja pred narodom.
Papa XXIII. Ga je proglasio pokroviteljem cijele Crkve.
Mislim da bi sveti Josip trebao biti primjer svima nama. Obitelj kakva je njegova bila uzor je mnogima. Zaštitnik je obitelji i radnika. Iz njegova života uviđamo da ćemo za sve neprilike koje nas brinu na ovom zemaljskom putu dobiti vječnu nagradu na nebu.
Svetog Josipa trebamo moliti da nam smrt bude kao što je njegova bila.Da nas u zadnjim trenutcima okružuju Djevica Marija i Isus Krist, kao što su i njega.
Da bismo uspjeli to ostvariti trebamo se više truditi na razvoju duhovnog života, a ne samo materijalnog jer materijalne stvari za razliku od duhovnih koje ostaju zauvijek, nećemo moći ponijeti sa sobom kada krenemo prema savršenstvu koje nas čeka na nebu. U viječnom zajedništvu s Bogom, Djevicom Marijom i Isusom. Na to trebamo misliti već sada, jer ne znamo što nas čeka sutra i koliko još imamo vremena da počmemo ispravljati pogreške.
JOSIPA GAVRAN 1.G.
Najnoviji komentari