Odrastanje
Kada sam bila mala,sva djeca iz susjedstva dolazila su se igrati. Bilo nas je jako puno. Igrali smo se žmirke,lovice,friza,sve igre smo igrali sa osmijehom i bili smo veseli. Pravili smo mnoge probleme,ali bilo nam je zabavno. Još se svega sjećam,baš kao da je jučer bilo.Ali odrasli smo. Svatko je sebi našao novo društvo. Sve se raspalo. Neka su prijateljstva ostala,ali nikada više neće biti onaj poseban smijeh kada netko upadne, ona radost kada se upikaš ,ona sreća kao kada smo bili mali. Sve je drugačije. Svi su se promijenili. Postali su sebični,upali u loše društvo,sada se jedva pozdravimo na ulici, a prije nismo mogli jedni bez drugih. Prebrzo smo odrasli,prebrzo smo se počeli ponašati kao da smo pokupili svu pamet svijeta. Ti prijatelji iz djetinjstva su mi bili najbolji prijatelji,maštali smo o svemu,gdje ćemo živjeti,za koga ćemo se vjenčati,tko će nam biti kum,a sada svatko mašta posebno. Tih prijatelja nema. Zapitam se: ” Dali i ja njima nedostajem kao i oni meni,dali i oni požele vratiti vrijeme,dali su i oni zapamtili moj osmijeh kao i ja njihov.” A mogli smo ostati zajedno,mogli smo maštati o budućnosti. ZAJEDNO! Obećali smo si da nikada nećemo otići,da ćemo ostati zauvijek prijatelji. A koliko nas je ostalo? Niti jedno! Pamtim sve riječi,sve probleme,sve igre,sve rođendane,sva obećanja. Ali sada to sve polako nestaje. Prijatelji stari gdje ste,dali ću vas ikada naći? Vjerujem da hoću. Nadam se. Ali znam da nikada ništa neće biti isto. Nikada više nećemo dijeliti tajne i zajedno biti sretni. I sada shvaćam koliko smo bili sretniji dok smo bili djeca!
Iva Jurić – Kutišić 8 a
Najnoviji komentari