Sveti Charbel Machluf (Šarbel Makluf)

Sveti Charbel Machluf (Šarbel Makluf)

svećenik, monah čudotvorac iz Libanona

(1828.-1898.)

spomendan 24. srpnja

“Što bismo mogli reći o divnom cvijetu svetosti, koji je procvao na jednoj grani stare istočnjačke monaške tradicije. On povezuje

naš svijet pun bogatstva i konfora sa svijetom siromaštva, pokore i askeze koja oslobađa dušu da se uzdigne prema Bogu.”

Papa Pavao VI.

Svećenika redovnika Charbela Machlufa proglasio je Papa Pavao VI. blaženim 5. prosinca 1965. a svetim 9. listopada 1977. godine. Brojna obraćenja postignuta su njegovim zagovorom. Veliki je zaštitnik obiteljske molitve. Časti se kao Svetac mira.

Pripadao je Crkvi Maronita

Oni se nikada nisu odvojili od Petrove Stolice. Maroniti sujedni od sjedinjenih Istočnih Crkava, kojima je biskupijski poglavar, Patrijarh, stolovao neko vrijeme u Antiohiji. Oni imaju svoje istočne obrede, a čuvaju čistoću Vjere i Sakramenata. Ime im potječe od pustinjaka Marona koji je umro na glasu svetosti u petom stoljeću, prije 423. godine. Poznat je iz jednog pisma Sv. Ivana Krizostoma. U šestom je stoljeću postojao jedan samostan posvećen Sv. Maronu između mjesta Apame i Emese. Bilo je mnogo mučenika zbog čuvanja čistoće Vjere u vremenima teških progona od monofizita i nestorijanaca. Jedan od opata samostana, ivan Maron, bio je izabran za patrijarha u Antiohiji, u vrijeme jedne prazne patrijarške Stolice izme636. i 742. godine, jer točno vrijeme nije poznato. Maroniti su tokom povijesti teško trpjeli u progonima od muslimana, koji su često provaljivali da pljačkaju, ubijaju i odvode u ropstvo. Za samu Crkvu Maronita značajna je ličnost Šar Allia, koji je bio izabran za biskupa u Beyrutu 1716. godine. Ivana Marona drže utemeljiteljem Maronitske Crkve, a Šar Alli je bio reformator posebno u odnosu na ustrojstvo samostana. Po njegovm se sudu morala pružiti mogućnost mladim redovnicima da obave svoj novicijat na Istoku i to zbog dva opravdana razloga: prvi – da oni koji su svoju školu, odgoj i običaje stekli u Rimu nisu prikladni za tvrde i nimalo lagane prilike u domovini; drugi – budući su svoje studije obavili u Rimu primili su na taj način jedan kompleks, koji im smeta kad se vrate u domovinu na pr. da im teško pada poslušnost prema poglavarima u svojoj sredini.

Otac Nematalla (1808 – 1858)

To je prethodnik, uzor i učitelj Svetom Charbelu. Nematalla je na Krštenju primio ime Josip kao i njegov nasljednik u svetosti. Njegov otac Gerjis (Juraj) Kassah bio je jednostavan čovjek i dobar vjernik, koji je svojoj djeci pružio pravi kršćanski odgoj u pobožnosti i ljubavi prema Bogu. Sin Josip je čeznuo za samostanskim životok, a otac mu je, iako siromaša, omogućio polazak škole. Otac Nemetalla je poločio vječne redovničke zavjete 1830. godine pred opatom Makariosom. Iza toga je bio poslan u samostan Sv. Ciprijana u Kfifanu da izući potrebne nauke i postane svećenik. Svećenički Red je primio od vikara patrijaršije Mons. Simona Zouainsa. Živio je prema sudu svih koji su ga poznavali više kao Anđeo nego kao čovjek. Gvavna mu je zauzetost bila da što dostojnije služi Svetu Misnu Žrtvu. Posebno se pripravljao za Svetu Misu tako da je razmatrao u sabranosti klanjajući se pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Mladost Josipa Machlufa

Na podnožju visokog brijega Fam el Meizah Libanonskog gorja i na nadmorskoj visini 1600 metara nalazi se malo maronitsko selo Beka’ Kafrah. Stanovnici su većinom rođaci i gotovo svi nose prezime Machluf. U blizini su šume moćnih libanonskih cedara. Početkom devetnaestog stoljeća živio je u tom selu mali zemljoradnik Antun Zaarur Machluf. Bio je oženjen s Brigitom, kćerkom Eliasa Jakoba Chidiaka iz mjesta Bicharri. Obitelj ovih siromašnih, vrijednih i bogobojaznih ljudi imala je tri sina i dvije kćeri. Sinovi Hanna, Bichara i Jussef, a kćeri Kuna i Wardah. Najmlađi se sin Jussef (Josip) rodio 1828. godine.

Teška je žalost pogodila obitelj kada je 8. kolovoza 1831. g. umro otac hranitelj. Tada je skrbništvo i brigu nad obitelji preuzeo stric djece Thanice Tarur Machluf. Prešutjeli su neko vrijeme očevu smrt malom Josipu. Stric je ozbiljno shvatio svoju dužnost, te se uz materijalno uzdržavanje pobrinuo i za solidan kršćanski odgoj djece. Zato mu je najzahvalniji bio mali Josip, koji se još kao dijete oduševio za redovnički život. Imao je i primjere u dva ujaka, Augustina i Danijela Chidiaka, koji su živjeli u samostanu Quzhaya. Zapreka njegovoj želji bio je sam stric koji se vjerojatno u onim za Libanon nesigurnim vremeima bojao za dječaka.

Maronitima je prijetila velika opasnost od Druza, jedne sekte, koja je na prvi pogled pripadala Islamu, ali koji su u nekim propisima bili u naglašenoj suprotnosti sa Kuranom. U širokim se slojevima tog plemena, između ostalog, vjerovalo u seobu duša poslije smrti (dobrih u svoju djecu, a zlih u pse). U početku su oni bili prijateljski prema Maronitima, ali su sredinom i u drugoj polovici devetnaestog stoljeća postali neprijateljski. Nerijetko slabi autoritet vlasti u Istanbulu dao je priliku ratobornim Druzima da budu gotovo samostalni, ne samo u prostoru svog plemena nego i preko granica. Maroniti su zbog toga teško stradavali, pogotovo kad su se Druzi složili s turskom vlasti. Te su se prilike osobito ostvarile nakon tzv. mladoturske revolucije 1909. godine ka se bio svrgnut i interniran despotski sultan Abud ul Hamid.

Josipov skrbnik nije htio da mladić bude izložen nesigurnoj i tvrdoj sudbini kršćanskog redovnika, ali je ovdje kao i uvijek vodio Božji Duh po svojoj Svetoj Volji. Jednog je dana mladi Josip jednostavno iščeznuo iz roditeljske kuće i otišao u samostan Annaya, koji se nalazi na 1200 metara nadmorske visine. Zamolio je predstojnika samostana da ga prime, kako bi se pridružio slugama Svemogućeg Boga koji se postojano mole i čine pokoru.

Moliti se Dragom Bogu i činiti pokoru bio je ideal mladog Josipa još od vremena kada je čuvao stado na bregovitim padinama rodnog mjesta. Iz tog je vremena zabilježeno slijedeće:

Jednog dana dok je pasao stado pristupi mu nepoznati siromašni redovnik, bos i u poderanom habitu. On je začuđenom pastiru počeo govoriti o milosti potpunog siromaštva kada se život i sudbina u cijelosti predaju Volji Svemogućega Boga. Ova je spoznaja oduševila Josipa do dna duše, ali je pomislio kako njemu to nije moguće ostvariti, zato je odgovorio redovniku:

“To nije za mene. Za to sam još premlad.”

Redovnik je na to rekao:

“Moraš se samo odlučiti na to da u potpunosti slijediš našeg Spasitelja.”

Josip se branio:

“Ja sam siromašan, i mi kod kuće ništa nemamo. Osim toga, ja sam pastir moga strica.”

Redovnik ga je podsjetio da i najsiromašniji čovjek ima još stvari koje posjeduje i kojih se može odreći iz ljubavi prema Bogu: osjećaj, strasti. volju, želje. Zatim ga je podsjetio kako se malo prije njihovog susreta, dok je još sam na pašnjaku čuvao stado, Josip prijateljski nasmiješio ljupkoj mladoj djevojci koja je niz brdo vodila svoje stado koza i prolazeći njemu predala jednog kozlića koji je pripadao njegovom stadu.

Mladić se na to zarumenio i pomislio: “Zar nisam morao preuzeti kozlića koji pripada mojoj obitelji?” Redovnik se nasmješio radi nesporazuma, a bila mu je draga nevinost mladića, kojega je doista Gospodin Bog morao voditi do ove dobe. “Đavao, razložio mu je redovnik, nerijetko uzima ljudsku priliku da bi nas napastovao. Zaštitu možemo naći samo kroz samoću u molitvi. Samoća odijeljene samostanske ćelije donosi obilje svjetla.

Kaži mi: što posebno moliš?”

Josip je odgovorio:”Govorim molitve koje su me naučili, iz sveg srca,u postojanoj povezanosti s Bogom.”

“Jeli to sve?”

“Ah, moj oče, sigurno sam nepravedan, grešan svojom ohološću. Ja sam također i sam sastavio molitve. Skupljao sam riječi bez reda kako su mi dolazile na pamet. Sigurno sam mnogo toga smeteno i izmiješano govorio dragom Bogu.”

Pustinjak ga je poučio: “Naprotiv! Gospodinu je veoma ugodna ova vrsta molitve. On je Otac koji se veseli kad njegovo dijete čini prve korake da bi Mu se bacilo u Ruke.”

“Ali, kako se najbolje moli?”

“Molitva je sam život. Molitva je razgovor s Bogom. Napusti sve: sve gdje si lutao i gdje si pogrešio, sav zemaljski teret. Kad se na kraju potpuno izgubiš u Bogu, u Svetom Miru, tada će doći Kraljevstvo Božje, koje će ti se otkriti.”

“Vi ste, oče, po svoj prilici zalutali na putu?”

“Nema na zemlji slučaja. Onaj o kome sve ovisi upravio je moje korake.”

Sada je nepoznati redovnik uzoe glavu mladog pastira Josipa u svoje ruke, pogledao ga u oči i progovori mu kao da iz njegovih očiju čita budućnost: “Kada se Mir Kristov jednom ukorijeni u tebi, tada ćeš drugima donositi mir, liječiti ih od njihovih strahova u životu i od njihovih sumnji. Snaga žarke molitve ima tisuću puta veću moć od svih ljudskih lijekova, od sve zemaljske moći. Hajde, sine moj, i misli o ovome što sam ti rekao.”

Nakon što je potaknuo Josipa da se sasvim preda Božjoj Volji, tajanstveni redovnik se uputio u osamu penjući se prema gore. Nasuprot njegovom hodu, ona hitronoga djevojka se spuštala dolje niz brdo sa svojim kozama. Josip je gledao za redovnikom kako polako odlazi, a duša mu je do dna bila potresena.

Slijedeće nedjelje, nakon večernje Službe Božje, Josip je molio u duši za oproštenje svoju majku, a iste noći je neprimjetno izašao iz kuće bosonog, bez komada kruha i uputio se u smjeru onog samostana o kojem je čuo da se nalazi daleko na zapadu, tamo gdje sunce zalazi iza bregova.

Njegova majka i stric su odmah pošli naput da bi nakon dva dana našli bjegunca u samostanu. On je na njihove pozive odgovorio sa poniznom molbom da smije ostati. Stric nije htio popustiti. Mislio je na potrebe domaćinstva, ali majka je na kraju privoljela sa riječima:

“Neka se vrši Božja Volja, i neka Njemu bude ugodna moja žrtva.” Tako je Josip svojom čvrstom odlukom potpuno otklonio nastojanja svojih najbližih da ga dovedu kući, te je ostao u samostanu Annaya.

Bog je pozvao Josipa Maklufa u osamu samostanskog života na jedan tako neodoljiv i dramatičan način, a mladić je postao veliki Božji čovjek koji je poznavao samo jednu strast: ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svim svojim snagama i čitavim svojim bićem. Postao je sličan svojem Učitelju Kristu kao Njegov Svetac koji privlači kao magnet poslije svoje smrti Kršćane i Muhamedance. Stotine osoba izlječilo se na njegovom grobu, onih koji su s Vjerom i Ufanjem molili Boga po zagovoru Njegovog Sveca. Dolazili su k njemu u raznim potrebama dok je još živio na zemlji.

Redovnički život

Naskoro, kako je primljen u samostan, primio je po pravilima Reda redovničko odijelo. Kako na Zapadu primaju novi redovnici uz odjelo i novo ime bilo od istaknutog Sveca bilo čovjeka koji je u crkvenom životu imao značajnu ulogu. Na Istoku je to prilikom polaganja Zavjeta nakon godine kušnje. Josipu su dali ime Charbel (koje se na maronitskom jeziku izgovara Karbel ili Harbel, no prema francuskom jeziku prisutnom u Libanonu, na Zapadu se to ime izgovara Šarbel).

Charbel je ime biskupa i Mučenika koji je dao svoj život za Krista i Crkvu 107. godine, kada je vladao car Trajan (98-117). Maroniti slave svetog bisupa Charbela 5. rujna.

Opat samostana Annaya je uočio sposobnosti mladog redovnika Charbela i njegov smisao za napredak u krepostima, zato je odlučio da novog brata što prije pošalje na studij bogoslovlja. Opati su izabirali pojedince među redovnicima za studij da postanu svećenici, a većino su bili braća redovnici. U Redovima nije bilo mnogo svećenika, a Kršćani Maroniti, opkoljeni muslimanima i drugim inovjercima bili su i trebali su ostati svetionik istinske religioznosti u duhu Kristovog Evanđelja. Samostani su morali biti uzor povezanosti s Bogom na ozbljan, dubok i profinjen način, uzor svetosti.

Josip je kao novak bio izložen tvrdim kušnjama kako bi očvrsnuo u odluci i ustrajao u zvanju. Vršio je sve poslove: pripremao drva. ložio vatru, pomagao u kući kod raznih poslova, radio u vrtu i na polju, čak je u nedostatku vučnih životinja vukao i plug i druga oruđa na oranici. Hranio se starim prepečenim kruhom kojeg nitko nije mogao jesti. Sva mrtvenja je prihvaćao kao normalni dio posluha i predanosti sretan u svojoj nutrini da vrši Božju Volju.

Opat je mladom bratu, nakon što je ocijenio njegove sposobnosti i kreposti, naložio da pođe u Kfifani u školu Svetog Ciprijana. On je jednako revno i savjesno poslušao ovu odluku isto kao je i prije slušao opatove naredbe. Već se tada sve više govorilo o njegovim krepostima, a to je Josipovoj poniznosti bilo posebno teško, pa mu je ova odluka o odlasku na studij bila i zato osobito draga. Mudri opat samostana je brzo spoznao da se Josip razvija u redovnika osobitih vrijednosti i zato je u sebi stvorio odluku da ga baš taj redovnik jednog dana naslijedi u odgovornoj i teškoj službi predstojnika zajednice redovnika.

Redovništvo na Istoku nije po svom ustrojstvu istvjetno onom na Zapadu. Na Istoku ima mnogo braće laika, a posebna je odlika kojom predstojnici izabiru pojedince ocjenjujući njihove kvalitete, kao moralno – etičke, tako i intelektualne da bi ih preko studija pripremili za uzvišenu službu Kristu za sveti Svećenički Red. Istočno bogoslovlje je pisano drugim jezikom nego Zapadno. Sirijska Crkva ima u tijeku svoje povijesti bogatu literaturu vrijednu studija. Tu su djela (pisma) Sv. Efrema Sirca (306-373). Spisi ovog velikog čovjeka ušli su dobrim dijelom u Maronitsku litereturu. Oni ga zovu harfom Duha Svetoga. Bio je osobiti štovatelj Majke Božje. Tako u njegovim spisima nalazimo tisuće sti-hova posvećenih velikoj časti Marijinog Djevičanstva. Takav je studij bio veoma drag mladom novaku koji je njegovao nadasve veliko poštovanje prema Presvetoj Djevici. Svi Maroniti časte Presvetu Djevicu, nazivaju je Draga Gospođa od Libanonskih bregova.

Tada se u svakoj kršćanskoj kući nalazila slika Blažene Djevice Marije. Europljani bi se izne-nadili kad bi znali s kakovo su se snagom Vjere i srdačnošću u to doba obavljale svibanjske pobož-nosti posvim gradovima i selima gdje žive Maroniti. Otac Šarbel kasnije je kao svećenik najradije služio Svetu Misnu Žrtvu sa liturgijskim obrascem posvećenim Bogorodici. Čvrsto je vjerovao da Ona spašavao onoga koji Nju časti. U maronitskom obrascu Svete Mise moli se neposredno uz Posvećenje:

“Majko Gospodina našega Isusa Krista, moli za me kod svog Jedinorođenog Sina da mi oprosti grijehe i da primi Svetu Žrtvu iz mojih grešnih ruku koju na ovom olstru prinosi moja slabost. O Sveta Majko zaštiti me svojim molitvama.”

Kod Večernje pobožnosti se u prve nedjelje pjava himan:

“Blagoslovljena budi, o Marijo, i neka bude blagoslovljena tvoja duša predostojna Slave, jer u svom Blaženstvu nadvisuješ sve Svete!”

“Blagoslovljena budi jer Ti si Njega nosila, milovala i ljubila, kao malo Dijete, Njega Svemogućega, koji u svojoj Ruci drži cijeli svijet.”

Tu treba navesti još hvalospjeve:

“Blagoslovljena budi jer je iz Tvog Krila izašao Otkupitelj poput Presjajnog Svjetla! On je svezao sotonu i donio mir svojem svijetu.”

“Blagoslovljena budi, jer su se Tvoja prečista usta odmarala na ustima Onoga kojega se Slava odražava na licima Serafa!”

Budući da je mladi Charbel bio poslan na studije, predstojnik mu je stavio na srce slijedeći način obavljanja dužnosti:

“Ti sada ideš u Kfifasni i svaki dan trebaš vršiti dužnosti svoga studija, ali i noć moraš učiniti korisnom, koliko todopuštaju tvoje sile, a i mi ćemo se moliti za tebe.”

Mladi redovnik je ponizno slušao te pouke, kleknuo i poljubio ruku svom opatu.

Odgovorio je:

“Biti ću poslušan tvojoj naredbi, ja trebam samo malo sna jer me namjesot njega osvježuje molitva.”

Josipov učitelj u Kfifaniu je bio sveti svećenik Maronitske Crkve otac Nematalla Al Kafri. To su mišljenje o njemu imali stanovnici mjesta i okolice. Otac Nematella je vjerovao da mu je mladog Josipa poslala Božja Providnost.

Kazao mu je:

“Star sam i naskoro ću umrijeti, pa su moje misli usmjerene na Susret sa Svemogućim Bogom, zato mi je tebe i poslao da od mene preuzmeš baklju pravovjerna nauka i da ga nosiš dalje.”

U travnju 1859. godine Charbel je primio Svećenički Red od biskupa Josipa Almaride. Otac Šarbel je imao tada 31 godinu. Njegov učitelj otac Al Kafri preminuo je 14. prosinca 1859. godine.

Tada nije bio običaj u samostanima Maronitske Crkve, da se vode dnevnici o životu pojedinaca, jer nitko nije ni slutio u to vrijeme, kakav će značaj imati život mladog svećenika, pa o njemu nije ništa zabilježeno. Sve se može ukratko svesti na činjenice studija i datuma zabilježenih s na-pomenom kojom iskusni učitelj vidi u ovom studentu svog budućeg nasljednika.

Svećenik Charbel Machluf

Odmah poslije svećeničkog ređenja bio je otac Charbel popzvan u svoje matični samostan. Proveo je punih 16 godina u zajednici sa braćom, ponizan i čedan, strogo odan pravilima Reda. Njegov život u molitvi i mrtvenju nadilazio je svaku mjeru inače ozbiljnih pravila tamošnjeg redovničkog života. Najradije je klečao u kapeli pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Njegova odijeljenost od svijeta bila je tako potpuna da je izbjegavao vidjeti i najbliže rođake.

Jednom zgodom je Carbela posjetila njegova majka. On ju je zamolio za oproštenje i izmijenio s njom samo nekoliko riječi kroz vrata kapele. Nije ju vidio, niti joj se sam pokazao. Na njenu bolnu primjedbu: “Jesi li ti moj sin koji ne želiš da te vidim”, otac Charbel je odovorio:

“Ako je Božja Volja gledat ćemo se u Nebu kroz cijelu vječnost.”

Maronitski redovnici žive strogo pokorničkim životom. U pol noći ustaju na zajednič-ku molitvu u koru. Kada bi se drugi redovnici nakon završetka molitve povukli u svoje ćelije na počinak, otac Charbel bi ostajao u kapeli da moli i razmatra. Svakodnevno bio bio nazočan kod svih Svetih Misa svoje braće, a zatim bi on sam sa strahopoštovanjem služio svetu Misnu Žrtvu. Bio je precizan i veoma predan u svetim obredima. Nastojao je i želio da svi prisutni vjernici sudjeluju što sabranije i dostojnije. Svakodnevno je Charbel molio Svetu Krunicu.

Otac Charbel bio je najsiromašniji među siromašnim redovnicima samostana Annaya. Nosio je najgrublji, najstariji i najneudobniji habiti kojeg su imali u samostanu. Ljubio je svaku čistoću duše i tijela, a i njegova odjeća je uvijek bila besprijekorono čista. Sam ju je prao. U libanonskom gorju je zima oštra, ali on je uvijek nosio istu tanku odjeću nezavisno o vremenu i godišnjim dobima. Posebno nije htio u ruke uzeti novac. Zavjeta siromaštva držao se savršenom točnošću. Brat redovnik Josip Abraham svjedoći slijedeće:

“Neki vjernik je dao novac da se odsluži Sveta Misa. Kad sam ocu Charbelu htio predati novac, on je oklijevao da ga se dotakne. Kada sam mu kazao da vjernik želi da mu novac direktno predam u ruke, pružio je ruku, uzeo novac i odmah ga predao bratu Makariju, a da nije ni pogledao iznos.”

Otac Charbel je jeo stare i suhe komade kruha. Od plodova samostanskog vrta uzimao je samo najneugodnije. Za vrijeme teškog rada u vrtu ili oko loze nije pojeo niti jedan plod, osim kada mu je to dopustio opat, pa i više od toga, izričito naredio.

Zavjet čistoće vršio je savršenom čednošću. Obično je išao s navučenom kapucom i nije gledao ni ženu, ni muškarca, ni dijete. Kad ga je opat poslao da posjeti nekog bolesnika, žene i djevojke bi otišle iz kuće čim bi vidjele da dolazi, jer se znalo da je njegova želja da nisu nazočne ženske osobe u prostoru gdje se on nalazi. On to sebi nije dopuštao iz velike čednosti i povučenosti. Zato ga je jedan životopisac nazvao “Anđeo u ljudskoj prilici”.

Zgode iz Charbelova života

Opat samostana došao je jedne večeri preg-ledati izvršeni posao u vinogradu gdje su toga dana radili otac Charbel i još jedan redovnik. Opat je znao da otac Charbel uzima hranu samo na direktan zahtjev. Našao ga je kako radi u jednom skrovitom kutu gdje ga nitko nije mogao vidjeti i pitao ga je:

“Nisi li još uvijek prekinuo svoj post?”

“Ne, odgovorio je, jer mi još nitko nije naredio da jedem.”

Nakon jedne posjete bolesniku u unutrašnjosti Libanonskog gorja pitao ga je redovnik Michel Abi Ramaia:

“Što si na svom putu vidio i doživio?”

Otac Carbel je kratko odgovorio:

“Jednim putem sam otišao tamo, a drugim putem sam se vratio.”

Jednom zgodom je opat poveo Charbela pohoditi bolesnika. Na pola puta je otac Charbel stao i rekao: “Vratimo se. Bolesnik je upravo sad umro.” Doista, tako se i dogodilo. Toga časa je bolesnik izdahnuo.

U Ehmeju je živio čovjek koji je puno trpio od zlostavljanja okoline. Tom siromašnom dušev-nom bolesniku naredio je otac Charbel da pođe u samostansku kapelu.

Bolesnik je poslušao, iako mu je bio vidljiv strah u pogeldu. Otac Charbel je rekao: “Klekni!” Bolesnik je kleknuo i raširio ruke. Otac Charbel se nad njim pomolio i bolesnik je ozdravio i zdrav se vratio kući.

Jednog dana je otac Šarbel zamolio opata novi rupčić.

Opat mu je odgovorio: “Zašto si ne uz-meš od tolikih koje daruju ljudi?”

Charbel je rekao: “Nikada ništa ne uzimam bez dozvole mojeg opata.”

Neki zlonamjerni samostanski sluga ulio je vodu namjesto ulja u svjetiljku oca Charbela. Kad se otac Charbel vratio u svoju ćeliju zapalio je fitilj i svjetiljka je normalno gorjela tako da je Carbel mogao čitati. Oko pol noći se pojavio opat i prekorio ga zbog prekršaja Pravila o štednji u samostanu i štete koja je zato nastala:

“Po prvi put si neposlušan.” Otac Charbel je znao da nije kriv, ali se nije branio. Na koljenima je molio za oproštenje. Tada se pojavio sluga koji je bio nazočan kod podvale i razjasnio slučaj opatu. Opat je ispitao sadržaj svjetiljke i našao u njoj čistu vodu koja je godjela dva sata.

Nekog vjetrovitog jutra prije devet sati otac Charbel je spreman za Svetu Misu čekao ministranta. No on nije došao na vrijeme. Zaboravio je. Kad je htio prenijeti lakšu peć nagli udarac vjetra mu ju je istrgnuo iz ruku. Tada se sjetio zaboravljene dužnosti. Požurio je u kapelu misleći da će ga otac prekoriti. Našao ga je kako dršće blijed od zime. Samo je rekao: “Zaboravio si na Svetu Misu.”

Došla jednom Charbelu njegova nečakinja Warda pitati ga kao svoga strica za savjet u vezi nasljedstva. Razjasnio joj je: “Ja nemam ništa sa svijetom. Isto tako kako je moj brat ove godine umro, tako sam i ja umro onog časa kad sam napustio Beka’ Kafru. A tko je umro ne mora se bri-nuti oko nasljedstva.” Tada mu je Wada htjela dati novac da odsluži Svetu Misu za pokojnog oca. Stric joj je prijateljski odgovoiro: “Svete Mise ću rado odslužiti, a novac trebaš predati opatu samostana.”

Jednom je pitao opat oca Charbela: “Reci mi, nisu li ti miliji novaci iz tvog sela od drugih, budući da je ta ljubav sasvim razumljiva?” – “Ne. Sve ih jednako volim i ne činim među njima ni najmanje razlike,” mirno je odgovorio otac Charbel.

Sveti Charbel pustinjak

Pustinjaci ili eremiti se povlače u tišinu pustinje, pećine, šume…kako bi potpuno mogli biti odijeljeni od svijeta i živjeti samo s Bogom. Pustinjaci su u ranim vjekovima Kršćanstva žvijeli samostalno. Brinuli su se sami za svoj duhovni život usmjeren prema kršćanskom savršenstvu oslanjajući se samo na Božja nadahnuća. Sastajali su se samo nedjeljom i blagdanima da budu na Svetoj Misi i da prime Svetu Pričest. I nakon pojave organiziranog redovništva sa samostanima, u sklopu redovničke zajednice postojala su samotišta u kojima bi neki redovnici provodili pustinjački stroži način pokore. Kako na Zapadu tako i na Istoku postojala je praksa pustinjaka koji su organizacijski i duhovno povezani uz neki Red u Katoličkoj Crkvi. Tako su pustinjaci kod Maronita u 19. stoljeću bili vezani uz matični samostan duhovno i materijalno (poslušnost pog-lavaru samostana, te u hrani i njezi u slučaju bolesti). Opat samostana ima pravo i dužnost da poslije smrti jednog pustinjaka odredi novog između onih koji izraze tu želju.

Sveti Charbel je čeznuo za životom pusti-njaka, da bude sam sa Bogom. Ta je želja bila osobito jaka kad god bi se uspinjao strmom stazom prema pustinjačkoj nastambi posvećenoj apostolskim prvacima Svetom Petru i Pavlu, a koja pripada samostanu Annaya. Nalazila se 200 metara iznad samostana, to jest 1400 metara nad morem. Krunila je vrh brijega Annaya po kojem je samostan dobio svoje ime. S tog se mjesta mogla vidjeti ljepota Božje prirode: bregovi, doline, šume i rijeke, a pogled je obuhvaćao prostranstvo od pustinje do mora.

Charbelova se želja ispunila 1872. godine, jer je tada umro jedan pustinjak samostana, koji je tamo živio. Opat je dobro poznavao oca Charbela, znao je njegovu želju i očekivao njegovu molbu. Dao je svoj pristanak, ali jer iz dobrih razloga svaki novi kandidat mora proći tešku kušnju, odredio je i za oca Charbela u trajanju tri godine. Prvo se od Charbela tražilo da se povuće iz zajednice, a uz to je bilo određeno više mrtvenja i pokore. Trebalo je još strože držati propise šutnje, budući da odvojenost od zajednice još nije bila potpuna.

Godine 1875. uputio se otac Charbel u zapuštenu i gotovo ruševnu kolibu, koju nije više ostavio do svojeg prijelaza u vječnost. ]elija kolibe u kojoj je stanovao bila je duga 2,75 m.,široka 2,10 m. i visoka 2,55 m. Namještaj se sastojao od jednog kotla za kuhanje, vrča za vodu, slamarice ispunjene hrastovim lišćem, suknenog pokrivača. Komad drveta pokriven platnom služio je kao jastuk. Uz kolibu je bila prislonjena kapela 6 x 9 m . U kapeli je kao klecalo služilo nekoliko cjepanica drveta pokrivenih platnom, slično njegovom uzglavlju u kolibi.

Najprije je morao krčiti i čistiti vrt sav zarastao u korov. Obrađivoa je jedan dio vrta, koliko je mogao, da bi sadio povrće i ljekovito bilje. Vrijedne su bile ruke oca Charbela tako da je sve lijepo uspijevalo. Opat se imao razloga veseliti, jer je kuhinja samostana primala obilja povrća a ljekovito bilje je pribavljalo prilične iznose u novcu, koji je oblažavao potrebe siromašne zajednice.

Otac Charbel je spasio svoj kraj oko Annaya od pošasti skakavaca. Uz molitvu je poškropio s blagoslovljenom vodom na sve četiri strane s kojih su navirali. Taj događaj su potvrdili svjedoci i o tome postoji dokument.

Sveti Charbel je dolazio po potrebi vrlo rijetko u samostan. Godine su ostavile trag na njemu. U brizi za njega i njegovo zdravlje opat je odredio jednog redovnika da bude uz njega, a jedanput na dan primao je skromni obrok iz samostana. Meso i mast nije trošio. Jeo je isključivo sirovo ili kuhano povrće, u rijetkim zgodama začinjeno uljem. Dan i noć provodio je u molitvi klečeći pred Presvetim Oltarskim Sakramentom ili čitajući životopise Svetaca.

Herojske kreposti Svetog Charbela

Kod pustinjaka Charbela nalazimo kreposti u herojskom stupnju. Kreposti se pokazuju u neočekivanim trenuticima. Kako tko misli, govori, postupa, tu se pokazuje slika duše. Imao je uspravan hod, ljubezno se smješio, a rijetka siva brada nije smetala vedrom izrazu lica. Veselio se kada je čuo da su žene okolice odlučile da podalje zaobilaze mjesto njegova boravišta.

Jednom se otac Charbel bez uspjeha trudio da otjera vola koji je iznenada provalio u vinograd i učinio štetu. Brat Marko se na tu nezgodu obratio ocu Charbelu s prijekorom: “To je tvoja krivnja!Prava katastrofa!” Otac Charbel je bez obrane protiv nepravedne optužbe pao pred brata na zemlju s prekriženim rukama na prsima i zamolio:

“Oprosti mi iz ljubavi prema Kristu!”

Kod Svetog Charbela je jasno naglašena duboka pobožnost prema Presvetom Oltarskom Otajstvu. Otac Charbel je savršeno spoznao uzvišenost službe svećenika. Trudio se da što dostojnije prikaže najuzvišeniji Dar Nebeskom Ocu. Redovito je služio Svetu Misu u 9 sati. No već od buđenja, a to je bilo rano, pripravljao se za taj najuzvišeniji čin. Poslije Svete Mise se je ponizno zahvaljivao klečeći pred Svetohraništem. Kod Svetog Charbela nalazimo jako naglašeno žrtveno doživljavanje Svete Mise. To je on poprimio iz Maronitske liturgije. Tako se nakon Pretvorbe moli kod Maronita:

“O Hostijo koja Sebe žrtvuješ za nas!

O pomirbena Žrtvo koja Sebe prinosiš Svojem Ocu!

O Janje koje si bilo Svećenikom Svoje Žrtve!

Neka bi naše molitve, po Tebi o Kriste i po Tvojoj Dobroti bile prinesene poput goruće Žrve Tvojem Ocu!”

Prilikom podizanja Hostije i Kaleža mole Maroniti:

“O Oče Istine, ovdje je Tvoj Sin, jedina Žrtva koja Ti se sviđa! Ovdje je Žrtva.! Udostoj se primiti je! Za mene je pretrpio smrt da me otkupi!

Ovdje je Žrtva! Primi je iz mojih ruku i budi milostv prema meni i oprosti moje propuste, koji su pred Tvojim Očima! Ovdje je Njegova Krv prolivena na Golgoti za moj spas! Ona glasno vapi prema Tebi za Milosrđe prema meni! Pogledaj Njezove Zasluge i prihvati moju Žrtvu! Koliko god bili brojni moji grijesi, toliko ih nadvisuje Tvoja Dobrota! Ako ih oprostiš biti će Tvoje Milosrđe ogromno kao planina!”

Evo još par zaziva koje je Sveti Charbel molio:

“Gledaš li na grijehe, pogledaj u isto vrijeme na goruću Žrtvu prinesenu da ih uništi!

Žrtva može iskorijeniti grijehe! Ako sam ja griješio, Tvoj Preljubljeni Sin pretrpio je muku čavala i koplja! Neka Ti Njegova Muka bude zadoooljština i neka Ti se svidi, da bi mi poklonio Život!”

Često je običavao govoriti:

“O Moj Bože, Ti si mi sve poklonio!”

Charbelova posljednja Misa

Velika pokora, tjelesni rad i bolest bubrega su iscrpli životne snage Svetog Charbela. Braća su mu pomagala oko poslova u vrt ili vinogradu, cjepali drva i obavili druge teže poslove. Charbel je te usluge primio ponizno i zahvalno. Za hranu je uzimao samo ostatke siromašnog jela.

Od bolesti i slabosti je 16. prosinca 1898. Charbel je klonuo kad je počeo služiti Svetu Misu. Otac Makarije ga je prenio u kolibu na ležaj. Poslije nekoliko minuta je Charbel došao k sebi i izrazio želju da nastavi Svetu Misu.

Rekao je ocu Makariju: “Pomogni mi da ustanem. Bog ne smije čekati!” No otac Makarije je vidio da je otac Charbel preslab pa mu nije pomagao. Tada se otac Charbel ustane te oslanjajući se na zid uđe u kapelu. Ponovno obuće misno odijelo. Otac Makarije ga je sa strahom pratio.

Nesigurnim glasom počeo je otac Charbel uvodnu molitvu maronitske Mise:

“O Pravedni i u pomoći bogati Oče!”

Dalje nije mogao nastaviti. U ruci je još držao kalež u koji nije stigao uliti vino, budući da je ponovno klonuo.

Odmah se proširila vijest o teškom stanju oca Charbela. Župnik Mihhail Abramia je uz asistenciju oca Makarija podjelio teškom bolesniku bolesničko Pomazanje.

“Sada je Došašće…”

S željom da pomogne teškom bolesniku opat je poslao na Badnjak – 24. prosinca 1898. Charbelu juhu od mesa. Kada je otac Charbel osjetio miris te juhe odbio ju je riječima:

“Sada je Došašće, vrijeme kada moramo postiti!”

Sa smješkom na usnama tiho je izgovorio molitvu: “O Pravedni i u pomoći bogati Oče!”

Iza toga je blago preminuo u Gospodinu. U Kronici samostana Svetog Marona u Annya zapisano je:

“Na dan 24. prosinca 1898. Bog je pozvao svojim Srcem bogatim Milošću pustinjaka oca Charbela Maklufa k Sebi. Umro je od paralize i predao svoju dušu Bogu. Pokopan je u samostanskom groblju. Bio je star 70 godina. Bilo je to u vrijeme kad je otac Antun Mishmnishani bio predstojnik.”

Na dan pokopa bilo je više pljuskova kiše. Lijes su stavili u gorb pun vode.

Čudesno ozdravljenje kod Relikvija

Na dan smrti dogodilo se čudesno ozdravljenje kljastog mladića Sabe Tannusse. On je u pratnji svoje majke stigao u samostan Annaya upravo kad se proširila vijest o svečevoj smrti. Majka mladića je bila žalosna jer je smatrala da su došli prekasno: ne može preporučiti sina u molitvu i svečev blagoslov. Htjela se vratiti sa sinom. No mladić je ostao da vidi tijelo Božjeg Sluge i da ga dotakne. Oko tri sata poslije podne uspjelo je mladiću približiti se tijelu izloženom u kapeli. Charbelovu ruku stavio je na svoja prsa i žarko molio. Mladić je osjetio kako je snaga prošla njegovim tijelom. Uspravio se, prohodao posve zdrav. Oko Charbelova groba treperilo je svjetlo 45 dana i noći. Na grobu je bio poseban miris. Samo u prva tri mjeseca nakon smrti oca Charbela zabilježeno je 350 ozdravljenja po njegovu zagovoru. Od tog čuda uslišanja se redaju ne na stotine i tisuće kod Charbelovog groba. Njegov grob posjećuju i časte ne samo kršćani već i muslimani.

Charbelovo tijelo neraspadnuto

Zajednički opat svih samostana Libanonskog područja izvjestio je patrijarha Maronitske Crkve Elias Hoyeka o glasu svetosti i uslišanjima na grobu oca Charbela. Zamolio je dozvolu da se otvori grob i njegovo tijelo prenese u novu grobnicu. Patrijarh je to odobrio. U nazočnosti opata samostana i mnoštva vjernika otvorili su Charbelov grob. Mrtvo tijelo oca Charbela našli su potpuno ne-taknuto, kakvo je izgledalo na dan njegova prelaza u vječnost. Njegvo redovničko odijelo je bilo uredno premda je kod ukopa lijes položen u grob pun vode. Svi prisutni kod iskapanja su jasno prepoznali tijelo pokojnog tijela oca Charbela. Narod je govorio: “Ovo je mrtvo tijelo Svetog Charbela.” Tijelo je bilo podignuto, položeno u drveni lijes i postavljeno u nišu samostanske kapele.

Uz pojavu neraspadljvosti mrtvog tijela oca Charbela bila je i još jedna popjava. Tijelo pokojnog Charbela je izlučivalo mješavinu crvene i bijele tekućine. U kapeli se jasno osjećao miris krvi. Redovnici su dva puta tjedno mijenjali odijelo i čistili tragove krvi, koja je posebno bila vidljiva na albi, ali se izlučivanje ponavljalo i dalje. Od tada se vjernici još više utjecali zagovoru oca Charbela u svim potrebama i iznenadnim opasnostima.

Otvoren informativni proces

Zajednički opat svih Maronitskih redovnika je poslao Papi Piu XI. molbu da bi odredio početak istražnog procesa za proglašenje blaženim oca Charbela Maklufa. Papa je prihvatio molbu i opata uputio da se obrati patrijarhu Maronitske Crkve, koji je upravitelj Crkve u kojoj je živio i umro Sluga Božji Charbel. Papa je poslao pismo patrijarhu u kojem odobrava istragu i traži od patrijarha da prihvati molbu redovnika. Molba je službeno predana 28. siječnja 1926. patrijarhu, koji je imenovao komisiju. Prva je sjednica održana u dana 4. svibnja 1926. u Patrijarhovu dvoru. Tada se zaključilo otvaranje informativnog procesa.

Novi grob oca Charbela

Komisija je odlučila da se mrvo tijelo oca Charbela, koje je do tada bilo javno štovano bez crkvenog službenog odobrenja prenese u novi grob.

Prijenos tijela u novi grob izvršen je 24. lipnja 1926. Bio je nazočan veliki broj crkvenih i svjetovnih predstavnika vlasti. Na arapskom jeziku bio je pročitan kratki životopis, smrt, prvi i drugi ukop časnog Božjeg Slugu Charbela. Dokument su potpisali članovi komisije.

Zatim je pročitan na francuskom jeziku stručni nalaz liječničke komisije o tijelu Božjeg Sluge. Pretrage su izvršili poznati znanstvenici: dr. Armend Jouffrey, profesor na francuskom Medicinskom institutu u Beirutu, njegov asistent dr. Balthazar Malconien, a bio je nazočan i član informativne komisije, takozvani branitelj Vjere. Zatim je istražna komisija prihvatila liječnički nalaz i potpisala ga kao pravovaljanog. Oba su dokumenta tada zatvrena u valjak od cina. Lijes je stavljen na dva uzdignuta kamena kao na postolju, a ulaz u grob bio je zazidan komadima kamena. Novi grob je bio čašćen od redovnika i vjernika.

Neobična tekućina iz groba

Početkom svete jubilarne godine 1950. primječen je neobični fenomen kod Charbelovog groba. Iz jednog kuta groba tekla je neka ljepljiva tekućina. Postajala je bojazan da je uzrok te pojave izvana te da bi mogao oštetiti tijelo Božjeg Slugu. Kako je tekućina odlazila od donjed dijela lijesa, tekla na pod, usmjerila se prema zapadnom zidu, prodrijela van i pojavila se u oratoriju. Na osnovu službene izjave opata samostana Crkvena vlast je odredila temeljitu istragu.

Ponovno otvoren grob

Novoosnovana komisija sastala se 22. travnja 1950. uz nazočnost tri medicinska stručnjaka: dr. Vhikri Bellon, generalnim direktorom zdravstva u Republici Libanon, dr. Josipom Alhitti, poslanikom u Libanonskom Parlamentu i dr. Teofilom Marounom, profesorom medicine na Francuskom medicinskom fakultetu u Beirutu. Lijes je bio donesen u lađu samostanske crkve i tamo otvoren. Stari redovnici koji su poznavali oca Charbela za života i drugi koji su bili nazočni kod otvaranja groba 1926. nisu primjetili ni najmanju promjenu na mrtvom tijelu. Utvrdilo se također, da od iskapanja tijela 1899. godine nije prestalo znojenje krvlju, kroz cijelo proteklo vrijeme. Od toga je bio oštečen dio odijela, a valjak od cina nagrižen. Ista se šteta pojavila kod nogu na lijesu, kako na drvenom tako i na vanjskom limenom oblogu. Zato je krv tekla van prema zapadnoj stijeni. Učenjaci su utvrdili da je odijelo ostalo neoštećeno a isto i oba dokumenta u cinčanoj tubi. Komisija je još utvrdila sa se tekućina proširila preko čitavog tijela i da je u krutom stanju, ali da je tijelo ostalo meko i gibljivo, posebno ruke i noge. Istražni protokol je zaključen 18. svibnja 1950. i unesen pod brojem 739 apostolske komisije za Maronitski Red s istim datumom.

Dva čudesna ozdravljenja

Do godine 1957. bilo je prijavljeno preko 1200 čudesnih intervencija zagovorom Svetog Charbela Maklufa. Uz onaj spomenuti na dan svečeve smrti evo još dva poznata slučaja.

Dvadesetpetgodišnji Akel Josip Wakim je godine 1934. pao s bicikla. Posljedica je bila skraćeni zglob na lijevoj nogi. Liječio se kod europskih, američkih i arapskih liječnika. No bez uspjeha. U pratnji majke, brata i ujaka hodočastio je 4. svibnja 1940. u Annaya na grob Slčauge Božjega Charbela Machlufa. Bolesnikova majka je dotaknula grob čudotvorca Charbela a zatim protrljala defektnu nogu svoga sina. Ostali su u usrdnoj molitvi oko pola sata. Nato su u kapelu ušli redovnici pjevajući pohvale u čast Majke Božje. Što se dogodilo tada svjedoči bolesni mladič: “U času ozdravljenja osjetio sam u koljenima nepoznatu silu, koja je prošla kroz koljeno. Digao sam se i bez ičije pomoći hodao.” O tom ozdravljenju postoji liječnič-ka potvrda dr. Henna Riachia.

Redovnica Mirjam Abel, koja je 1929. sa 16 godina stupila u samostan u Bikfaya bila je zdrava do 1936. Od tada je bolovala na želucu. Odmah nije ustanovljeno uzrok bolesti. U ljetu 1936. pregledao ju je na röngenu egipatski stručnjak dr. Marajil i ustanovi čir na želucu. Njegovo liječenje bilo je bez rezultata. Treći specijalist dr. Elias El Ba’aklini je izvršio operaciju poslije koje se sestra Mirjam osjećala još lošije nego prije. Od 1940. godine ostala je ležati nepokretna. Bolesnicu su otpratili 11. srpnja 1950. u samostan Annaya na grob Božjeg Sluge Charbela Machlufa. Ona je tada namočila rupčić u tekućinu koja je izlazila iz lijesa. Njime je doticala čitavo svoje tijelo i trenutačno ozdravila.

Čudesna fotografija Svetog Charbela

Sa umječem slikanja javlja se u ovom stoljeću jedan neobjašnjiv fenomen – na direktnoj fotografiji (tipa Polaroid), ili na filmskoj traci se pojavi u negativu, neki prednmeti ili osobe koji ne postoje u redovitom životu. To je pojava čudesne fotografije. Takfi fenomeni su sve češći kao popratna svjedočanstva sve učastalijih Ukazanja Majke Božje upravo nakon svete godine 1950.

I uz osobu Svetog Charbela postoji jedna slika za koju ima svjedočanstvo da je to pravi lik samog Svetog Charbela Maklufa. Evo kada i kako je došlo do te čudesne slike Svetog Charbela: Na spomendan Svetog Ivana Evanđeliste 8. svibnja 1950. doputovalo je u Annaya oko podne autobusom oko četrdeset Maronitskih redovnika. Najprij su pohodili grob Božjeg Sluge Charbela i molili oko tri sata u samostanskoj crkvi. U četri sata popodne molili su Večernju.

Nakon Blagoslova neki su poželjeli posjetiti pustinjačku kolibu oca Charbela. To su bili: otac Petar Chalboub, braća Elisa Nouhra i Luis Yazbek iz Qarxakbe, novak Josip Antony iz Abrina i samostanski postulant Hanna Choussan iz Dar Ba’shatara. Otac Petar Vhalhoub je imao fotografski aparat Leica a brat Elisa Nouhra jedan Kodak. Nakon razgledavanja uzeli su za uspomenu snimak na ulazu kojeg im je pokazao neki posjetitelj.

Nakon razvijanja filma pokazala se na slici među njima jedna nepoznata osoba s bradom i u habitu. Negativ i sliku predali su generalnom opatu Reda Maronita. On je pokazao sliku devetorici osoba, rođaka i subraće oca Charbela, koji su ga poznavali za života. Svi su izjavili da je tako izgledao otac Charbel. Osobito je značajan svjedok otac Josip Abi Younas, koji je dugo godina živio uz oca Chrbela, pa navodi sa se radi o liku Svetog Charbela.

Posebne značajke tijela Svetog Charbela pokazale su se na slici : prsti desene ruke (koji su bili bez mrlje) identični su sa fotografijom, pomak desne i lijeve obrve, tragovi su od bolesti. Nakon pažljiva proučavanja iskuljučena je kakva zabuna ili prijevara.

Slika je prihvačena kao čudesna autentična slika Svetog Charbela Machlufa.

To je za vjernika lako protumačivo i prihvatljivo, budući da je poznato kako je Majka Božja u Gvadalupi (Meksiku) 12. prosinca 1531. na plaštu Indijanca Svetog Juan Diega otisnula svoj pravi lik koji je ostao sačuivan do današnjeg dana.

Ovaj prikaz Sveca i čudotvorca iz Libanona oca Charbela Maklufa sastavljen je prema knjizi Prof. dr. Ernesta Josepha Görlicha, Der Wundermönch vom Libanon: Das Leben des Heiligen Schaarbel Machluf, Christiana Verlag, Stein am Rhein, 4. Izdanje – 1991.

Sveci.net © 2011. Sva