Tuga koju nosim u sebi
Smrt najmilijih… To je veliki šok. Izgubiš osobu s kojom si se smijao i družio. Bio to otac, brat, prijatelj ili poznanik, on će zauvijek faliti. Kad sam čula da sam ga izgubila nisam bila svjesna. Nisam znala da je otišao. Iako su svi bili tužni i shrvani, bila sam premala da shvatim. Sada shvaćam da sam čak zakinuta za nešto. Zakinuta sam za očem smijeh i topli zagrljaj. Iako znam da je uz mene, nedostaje mi. Na samu pomisao da je daleko osjećam se grozno. Sav onaj plač, tuga, žalost mi nikada neće izaći iz glave. U meni nedostaje jedan dio. Kada shvatim da su neka djeca žalosna što imaju oca, osjećam se ljuto. Jer oni su nezadovoljni živim ocem. Oni ne znaju kako je živjeti bez njega. Nisu još upoznali bol. Oni još uvijek uz sebeimaju osobu koja će im popustiti ako mama ne da. Oni imaju osobu koja će im reći barem lijepu riječ. Ali ja sam zadovoljna i ovako. Imam majku koja mi je i majka i otac. Imam majku kakvu druga djeca nemaju. Imam majku kojoj zavidim jer sama znam da nikad neću biti. Neću biti jaka. Neću biti toliko jaka da prekrijem tugu koju nosim, kao što nosi moja majka. Ali ima i još nešto: SAD SAM ŽALOSNA, ALI NE TREBAM BITI. Jer ću jednom zauvijek biti zajedno sa svojim ocem i da ću s njim nadoknaditi sve izgubljeno. Sve što mi je nedostajalo tijekom života.
Josipa Bubalo
Josip Aničić www. josip-Anicic.from.hr
Najnoviji komentari