Živ je…

Ja i moja braća potišteno smo doručkovali.Rijetko je netko prozborio riječ,i ako jest,to je bilo samo ”dodaj mi sol” ili ”gdje je vino?”.Čuli smo ženske povike, a ja sam intenzivno prepoznao te krikove kao Marijine Magdalenine.Pomislio sam da su vojnici uzeli Njegovo tijelo i bijes se rasplamsao u meni poput vatre. Zar nisu dovoljno učinili?Sad smo svi ustali i nervozno isčekivali Mariju i Mariju Magdalenu.Sad više nisu bili krici nego riječi povišena tona:ŽIV JE!ŽIV JE!ON JE ŽIV!Odmah sam osjetio žaljenje.Zar je imala priviđenja?Vrata su se praskom otvorila,a sunčevo svjetlo je poput aureole osvjetljavalo Mariju.Zaprepastio sam se, a oko mene čuo sam komešanje.Lice joj je bilo tako smireno i radosno.Na trenutak sam pored nje vidio anđela kako skače od veselja,no odmah je nestao.Sigurno je optička varka.Učinilo mi se. Zar ne?Ona je samo mirno stajala i imala najveći i najsvetiji osmijeh koji sam ikad vidio.”Živ je” ,smireno je objavi što je Magdalena uporno izvikivala vani.Vidio sam kako se narod skuplja oko nje poput mačke prema psu.Polako,sa svakim provjerenim korakom i spremnim na reakciju.”Što to govoriš,Marijo?”,čujem iza sebe.Toma.To je sigurno Toma.Marija prikuje pogled na njega.”Zar mi ne vjeruješ?”,kaže poput šapta,očiju pomalo sluđenih. Toma se histerično nasmije i ljutita pogleda uzvrati Mariji:”Dok mu ne vidim rane,ništa ti neću povjerovati.”Svi smo ga zaprepašteno gledali,a zatim,kao proljetni pljusak iz vedra neba,progovori glas koji sam čuo tako puno puta.Unatoč vrućini ljeta,krv mi se sledila u žilama.”Zašto mi onda ne priđeš?”,ljubopitljivo je izgovorio. Bojao sam se pogledati.Ako sve to izađe kao halucinacija,Marija to neće moći podnijeti.Ne može ga opet izgubiti.No moje tijelo me ne sluša.U punom mahu se okrenem i raširim oči.To je On.Ima je i rane,čak i onu ispod rebra.Sjajio je svjetlošću za koju nisam mogao znati otkud dolazi.Toma je zaprepašten stajao,drhtajući.
Antea Brdar,8.a