Sloboda i savjest – sa svojim uvodom i zaključkom – Kristina Poljac 2 H

SLOBOBA I SVJEST

UVOD
Svako živo biće na ovoj zemlji ima, treba i želi slobodu. Ima ju onaj koji je slobodan i duhovno i tjelesni, trebaju onaj koji je tjelesno zarobljen ili duhovno zatvoren,a žele ju oni koji je nemaju koji je priželjkuju i traže, žele ju oni koji su žedni slobode.
Ja sam osoba koja je slobodna i živi u slobodi iz dana u dan i sretna sam što sam slobodna. Mnogima je oduzeta sloboda iako nisu ništa učinili jer su nevini, a mnogima je oduzeta sloboda jer su nešto počinili što se nemože tako lako izbrisati.
Bog je stvorijo svakog čovjeka i podario mu slobodu, tada ga je pustio i sam čovjek je odlučivao dali će mu biti oduzeta sloboda ili ne.
Pri tom odlučivanju hoćemo li biti slobodno biće ili ne odlučuje naša savjest koja nam pomaže.Savjest je dio nas koji odlućuje što smijemo, a što nesmijemo.
Savjest je duh koji nas kori ako nešto krivo napravimo, a hvali nas kada nešto dobro učinimo.
Da nema savjesti čovjek nebi ništa osjećao kada bi učinio neko zlo, a to nije dobro jer ne bi bilo glasa koji bi iznutra korijo čovjeka da to zlo, taj grijeh nije smijo počiniti i da je nekomu nešto oduzeo.
To nešto često zna biti i sloboda jer na primjer da neki čovjek ubije nekog drugog čovjeka on bi mu tada oduzeo pravo tj. slobodu na živit, a opet taj „ubojica“ bi osječao kad tad krivnju koju je počinio jer bi ga savjest stalno pekla za to što nije pravo postupio.
Kada si postavim pitanje dali svaki čovjek ima savjesti dolazim do jednog odgovora koji glasi da ima. Jer mnogi prikrivaju,ako to tako mogu reći, svoju savjest i nežele ju slušati, ali to naravno nije dobro jer samo sebi čini gire i gore dok jednom savjest skupi snage i počne vraćati s mnogo bola.
Ja kao osoba griješim i znam nekada povrijediti osobu i to sasvim nesvjesno. Kasnije kada počne savjest zvati počinjem vrtiti film unatrag i pokušavam se sjetiti dali sam što krivo napravila, ako jesam onda se moram što brže otići isprićati jer me savjest nepušta do tada na miru.
Ja ću u ovome seminaru pisati o tome kakav je to tajanstven glas u nama, što nam to može i treba govoriti i govorit ću o tome što je to zapravo savjest i kakve veze savjest ima sa slobodom.
Govorit ću i o tome kakvu ulogu ima društvo u formiranju savjesti i što to sve može utjecati na savjest.

SADRŽAJ:

Svaki čovjek osjeća potrebu da bude slobodan.Savjest, nutarnji glas koji njime pritom upravlja, pomaže mu da bude odgovoran i istinski slobodan.Čovjek je pozvan odgajati svoju savjest kako bi mogao zrelo i moralno djelovati.

Tajanstveni glas

U svojoj nutrini čovjek čuje tajanstveni glas koji ga hvali ili prekorava govoreći kako je učinio nešto dobro ili loše, ako je dobro čovjek je zadovoljan i sretan, a ako je loše tada se uznemiruje.Pita se jeli doista u čemu pogrešio, što je to krivo učinio.U svojoj se dubini buni protiv tog glasa i nastoji opravdati ono što je rekao ili učinio. Ponekad ne želeći priznati kako je pogrešio, nastoji ga ušutkati.

Bog govori čovjeku

Seneka je zaključio iz Sokratovih rijeći da je temeljmi zakon savjesti živjeti prema naravi.
Sociolozi smatraju kako se pompću savjesti uspostavlja ravnoteža između pojedinačne sebičnosti i društvenih interesa dok Biblija ne razlikuje unutarnje i vanjsko čovjeka. Ona ne odvaja tjelo od duše. Savjest je Božji govor čitavom čovjeku. Biblija upotrebljava izraz „srce“. Stari zavjet uči kako su etičko i povjesno oslobođenje Božje djelo, a novi zavjet to iznova potvrđuje. Isus jasno i nedvosmisleno izjavljuje kako čovjeka onečišćuje ono što izlazi iz njega, iz dubine njegova bica. On poziva na svjesno djelovanje i na razlikovanje dobra i zla.
Savjest je unutarnje načelo koji je temelj čovjekova ponašanja, nasuprot zakonskim propisima koje su izvan čovjeka.
Stari i Novi zavjet upozoravaju na opasnost zamračenja savjesti. Vjera prosvjetljuje čovjeka i nadahnjuje ga ljubavlju te tako vjernik održava svoju savjest živom i ispravnom. Savjest vjerniku postaje svjetlost koja mu svjetli na zemaljskom putu.

Djelovanje po savjesti

U svakodnevnom životu često se kaže kako smo nešto učinili po svojoj savjesti. Neki ljudi smatraju da se pozivanjem na savjest može opravdati svako djelovanje, bez obzira na učinak i posljedice. Međutim to nije tako. Nije dovoljno da netko postupa samo po svojoj savjesti.
Kršcanska predaja i učiteljstvo Crkve istiću kako svaki čovjek ima pravo i dužnost poštivati glas svoje savjesti i po njoj djelovati. Svako je pozvan slijediti glas svoje savjesti ako poznaje istinu, ako je svjestan stvarnog stanja stvari, poznaje uzroke i posljedice djelovanja i sve to vrši bez prisile.

Savjest kao sudac
Savjest je tajanstveni glas koji čovjeku progovara u dubini njegova bića i kazuje mu je li ono što ćini pravedno ili nepravedno, dobro ili loše.Prijekor, unutarnji krik i grižnja savjesti posjeća ga na to da nije dobro postupio.
Dobra savjest temelj je osobnoga društvenog zdravlja. Ona je izvor i poticaj za ustrajnost u dobru.
Je li nesto dobro ili loše odrebuje se s obzirom na cilj, predmet i okolnosti pojedinog ljutskoga čina.
Kako bi savjest mogla biti glas Božji, valja nastojati da sud vlastite savjesti bude ispravan. U tu svrhu potrebno je aktivno se zanimati za istinu te poznavati zakone i vrijednosti.

Djelovanje u istini i ljubavi

Ispravna savjest je ona koja je sukladna objektivnoj moralnoj normi. Kako bi čovjek bio sposoban razabrati između dobra i zla, pozvan je odgajati i formirati vlastitu savjest. Tek će tada čovjek biti sposoban jasno i sigurno potvrđivati.
Čovjek je pozvan djelovati po svojoj savjesti, ali je dužan nastojati da njgova savjest bude ispravna i sigurna.
Budući da ne živi sam, u svojim je postupcima pozvan voditi računa o drugim ljudima. To znači poštivati savjest drugoga.

Krivo formiranje savjesti

Lakoumno zaključivanje postupno otupljuje savjest, koja zatin izriče neispravan sud. Jednako tako, krivo oblikovanje vlastite savjesti, bez osobne krivnje ili zle nakane, razvija se zamršena savjest koja, budući da je zastrašena, preuveličava stvarnost nerjetko videći svuda samo grijeh.
Kršćani koji iskreno žele živjeti moralnim životom, za ispravno formiranje savjesti pozivaju se na ono što rade ili su radili drugi kršćani vođeni naukom crkvenog učiteljstva.

Uloga društva u formiranju savjesti

Na savjest mogu utjecati unutarnji i vanjski čimbenici. Iznutra djeluju naslijeđena opterećenja, bolesni poticaji, želje, setćene navike, neprirodne isklonosti i strasti. Izvana djelujeu društveno okruženje, javno mišljenje, totalitarna vlast, zakoniti autoriteti.
Na savjest pojedinca utjeću društvo i okruženje u kojem žive i prebivaju.
Slobodu savjesti vjernik postiže produbljivanjem ispravne predložbe o Bogu i o čovjeku te potpunim razumjevanjem moralnog života.
Onaj tko je zreo i odgovoran ne voditi računa samo o sebi nego i o drugome, o zajednici i Bogu. Poznato mu je što je dobro, a što zlo. Poznaje opće moralne norme i pozitivne Božje i crkvene zakone.

Ima osjećaj i smisao za moralne vrednote, osjeća se moralno obaveznim, u sebi je staložen i smiren, čista i slobodna srca. Stoga mu i nije potreban vanjski oslonjac za donošenje samostalnih sudova i odluka. Odlučuje se na dobro bez obzira na nepravedan zakon, autoritet, društvenu sredinu, nadzor i stegu.

ODGOJ VLASTITE SAVJESTI

1. Valja biti spreman izgrađivati, formirati svoju savjest,
Čovjek mora biti spreman priznati i svoje nedostatke.

2. Moja će savjest biti toliko tankoćudna koliko je uređen
Moj život. Svakodnevne kreposti- obazrivost, pažljivost,
Samoprijegog, strpljivost, poniznosti- razvijaju našu savjest.
Pomažu nam razvijati savjest.

3. Treba potražiti pomoć drugoga koji nam može biti ućitelj
U izgradnji savjesti. Često su obićni ljudi najbolji učitelji
U formiranju savjesti. Kešćanima tu pomaže i učiteljstvo Crkve.

3. Bog čovjeku govori u njegovoj savjesti po događaima
U njegovu životu, u njegovu okruženju, u svjetu u kojem živi.

ZAKLJUČAK :
Po ovom svemu što sam napisala i opisala shvatila sam da čovjek kada nebi imao savjesti ne bi bio ništa i nitko jer je savjest ono što nam pokazuje što trebamo a što ne, što će nam pomoći u životu a što nam neče trebati.
Ovo sve što sam napisala napisano je u knjizi iz vjeronauka i mislim da je dopro što je to tako napisano jer sam ja saznala koliko moram slušati svoju savjest i pitati ju da mi pomogne kad neznam kako dalje jer ne želim da me peće savjest zbog toga što nisam dobro postupila ili nešto dobro učinila.
Došla sam i do spoznaje da mnogo ljudi nesluša svoju savjest i da nije svjestan da ne čini sebi dobro jer jednom će doći do granice gdje će savjest reći stop i početi teret davati na čovjeka.
Ja sva sreća nisam takva osoba i ja stvarno cjenim što imam savjest i to čistu i dobru savjest koja ne voli vrijeđati svoje prijatelje i bližnje oko sebe.
Nekada kada ne postupim dobro bolime t srce i duša i nemogu spavti jer nisam dobro postupila. Tu grešku pokušavam što prije ispraviti i ako sam provijedila nekoga želim se isprićati toj osobi i kreniti opet iznova s mirom u svom srcu i duši.
Ono što piše da je savjest Božji glas i da Bog govori preko nje što trebamo a što ne mislim da je istina jer je Bog onaj koji nas uvjek vodi na pravi put i On je onaj koji želi da postupamo dobro i da ne napravimo grešku koja bi nam mogla promjeniti život.
Kao što recimo ima tekst u udžbeniku o jednom čovjeku koji je radije odabrao smrt , a da ne posluša svoju savjest. Ja mislim da je to dobro ućinio jer čovjeku nije dobro da se suprotstavlja svojoj savjesti i dobro je učinio i zbog toga što je poslušao svoju savjest i umro s mirom.
On je mogao i odabrat ono drugo da ne posluša svoju savjest i da preživi ali on to nije učinio jer bi do kraja svoga života imao grižnju savjesti i tako bi se mućio.
U današnje vrijeme to možda nebi bilo tako jer mnogi bi odbili poslušati svoju savjesi i ta ko malo nabacili krivnju na nju jer bi željeli živjeti jer se boje smrti i nežele umrijrti.
Taj čovjek koji je kasnije i proglašen svecem bio je toliko hrabar i toliko je zreo postupio i uz to zadržao je i svoj ponos i borbenost jer se je borio za to da bude pravedan prema sebi i svoje savjesti.
Ja mislim da bi i ja isto kao on tako postupila ali baš i nisam skroz sigurna.