Dani kruha

U kakvo ruho odjenit ćemo dan koji brojimo?

Svakodnevno na stolu u našem domu stoji kruh. Kruh od soli, brašna, nešto vode, topline ruke kojega je mijesila i kvasca misli koje su se rojile u glavama ratara, poduzetnika, pekara, trgovaca, ljudi naše Slavonije. Nijedan prehrambeni proizvod kojim se iz dana u dan hranimo nije toliko autentičan koliko je KRUH načinjen od žita, brašna ove zemlje na kojoj živimo i rada naših prijatelja, rođaka, susjeda, poznanika, sumještana. Utoliko on je simbol doma i svega onog što ta riječ nosi u sebi: ljubavi, topline, dobrote.
Da li je to isti kruh što su ga jeli naši stari?
Sastojci su isti, u pripremi sad nam pomaže tehnologija. Zašto?
Sjećam se krušne peći i velikog mirisnog kruha, njih dva – tri koja su se pekla u toku tjedna ( subotom se išlo sa “prodajom” na pijac) i koji su morali potrajti za brojnu obitelj bar sedam dana. Već nakon dva dana korica kruha bila je tako tvrda da se jedva kidala rukama. Danas, svaki dan imamo mogućnost kupnje sviježeg kruha meke korice zahvaljujući tehnologiji. Čovjek je uspio svojim iskustvom i kalemljenjem znanja dobiti miris tek ispečenog kruha svako jutro u svoj dom. To nije bio čovjek samo našeg kraja, već brojni znani i neznani ljudi našeg planeta. Tako slavonski kruh iz krušne peći obogatio se internacionalizacijom znanja i postao naš današnji kruh. U listopadu u našim školama obilježavaju se “Dani kruha” i tada ne samo što veličamo značaj kruha, već se prisjećamo naših predaka. KRUH JE TRADICIJA. Drugačiji je miris i oblik kruha Toskane, Provanse od našeg slavonskog. Svaki kruh nositelj je identiteta. U svakom kruhu je povijest satkana ljubavlju i mukom naših prabaka i pradjedova. Koliko li susreta, nadanja, savjeta, suza bi nam mogao pričati?
Djeca škole “Vladimir Nazor” u Slavonskom Brodu izvukla su iz ormara stare “šlingeraje” i “miljee” koje su vrijedne žene Slavonije, njihove bake, prabake, čukumbake vezle. Ona su ih sačuvala od zaborava crtajući nestašne oblike niti u tušu na glatkom bijelom papiru. Odavno, ako je i ostala neka korica starog zaboravljenog kruha u dnu kredenca pretvorila se u prah. Znanje izrade pretočilo se u novi kruh. Požutjeli šlingani tabletić iz istog kredenca neka mama je oprala, “izštirkala” i on se jednog dana našao na školskoj klupi ispred unuka, unučice zabilježen istom ljubavi stvaranja na papiru. Naše školsko predvorje postalo je dvorište u kojem smo na užad povješali rukotvorine kako bi upili svu toplinu novih susreta, nadanja, savjeta, pa možda i poneke suze danas malih, a sutra velikih ljudi.
Kakvo ruho nosit će dan koji slijedi?
Ovisi o svima nama; velikim i malim. Velikim; koliko ćemo biti umješni u određenom trenutku i mjestu prenijeti stečeno znanje i ljubav, a mali; koliko će njihove oči, uši i duše biti otvorene.
Igrom sa crtom koja zatvara oblik voćki, kruha i bojom koja ispunjava plohe uče se mladi kako gledati, osluškivati svijet oko sebe i voljeti ga. Prisjećajući se onog što nam kriju stari “ormani” i “kredenci” uče se kako očuvati sebe, svoj identitet za one koji tek će doći.

Snježana Kauzlarić, dipl. povjesničarka umjetnosti